U svijetu autobuskih prevoznika u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) teško da postoji veće ime od Greyhounda. Oni ne samo što su imali najveći udio na tržištu u vrijeme kada avionska industrija još nije bila značajna, već se u filmovima često mogla vidjeti i scena kako mlade osobe stižu u Holivud koristeći Greyhound autobuse, sa željom da postanu velike zvijezde. Greyhound je stekao ovakav imidž zahvaljujući posebnoj vezi sa proizvođačima autobusa, a možda najpoznatiji od njih je bio PD-4501 Scenicruiser koji je razvio General Motors (GM).
Početkom 1950-ih godina avionska industrija se razlikovala u velikoj mjeri, a Greyhound kontaktira svog najpoznatijeg partnera GM i naručuje novu seriju autobusa na dva sprata. Iako ova ideja nije bila nova i španski proizvođač Pegaso je imao model u serijskoj proizvodnji još krajem 1940-ih godina, Greyhoundov potez je bio specifičan po tome što niko ranije nije posjedovao tako velike proizvode namjenjene transportu putnika na dugačkim relacijama. Naime, autobusi na dva sprata su uglavnom bili rezervisani za kratke, gradske vožnje.
GM-ov prvi pokušaj je bio GX1 prototip koji je u velikoj mjeri ličio na čuvene gradske autobuse iz Londona, ali je Greyhound odbio ovaj pokušaj. Autobus je ipak bio previsok do te mere da nije mogao da uđe u ni u jednu garažu, a kako je vozačeva pozicija bila na drugom spratu tako ni sama vožnja, upravljanje autobusom, nije bilo lako, to jest idealno.
Onaj drugi prototip (GX2) je bio dosta obećavajući i samo zadnje dvije trećine autobusa su imale drugi sprat. Na taj način ispod drugog sprata bi se nalazili kupatilo i prostor za torbe, a serijski model je bio gotovo identičan. Iza vozača se nalazilo deset sjedišta, a na drugom spratu još 33. Takva pojava je bila nečuvena na američkom tržištu i Greyhound je uspio u svom pokušaju da privuče pažnju svojom pojavom. GM će kasnije na sličnoj bazi razviti i legendarnu “Buffalo“ ponudu autobusa za razne kompanije.
Scenicruiser nije bio bez mane, a ona se odnosila na mehaniku. Naime, kompanija u tom momentu nije posjedovala moćniji agregat od 4,7-litarskog dizela sa četiri cilindra i samo 190 konjskih snaga, a Scenicruiser su pokretala dva takva motora.
Greyhound je zahtevao moćnije motore, ali GM nije bio voljan da ih razvije. To će u velikoj mjeri oštetiti vezu između dvije kompanije, posebno kada proizvođač nije bio voljan ni da razvije modernije mjenjače od trostepenih manuelnih koje je ugrađivao godinama. Rani primjerci su imali i dosta problema sa kvačilom pa je GM kasnije bio primoran da povuče gotovo sve jedinice i pod fabričkom garancijom izvrši veće korekcije.
Do ranih 1960-ih godina Greyhound je već postao većinski vlasnik kompanije Motor Coach Industries u Kanadi čime je samostalno mogao da proizvodi autobuse, a GM ostaje bez ključne mušterije. On uskoro gasi diviziju namjenjenu proizvodnji međugradskih autobusa i kocentriše se samo na gradske. Tokom 1961. godine samostalni proizvođač Marmon-Herrington je kupio 22 razbijena Scenicruisera i restaurirao ih, uz ugradnju modernijih 9,7-litarskih dizel agregata.
GM je proizveo 1001 Scenicruisera, a Greyhound ih je povukao iz upotrebe poslije 1975. godine. Oko 200 jedinica je preživjelo do današnjeg dana, a posebno su popularni kao klasici. Većina vlasnika ih prerađuju u kampere, a nije rijetkost ni da mnogi muzički bendovi koriste Scenicruiser za potrebe putovanja. To se posebno odnosi na Mission Mountain Wood Band koji koristi jedan od modela iz 1950-ih godina sa prevaljenih preko dva miliona milja (3,2 miliona kilometara) na satu.
izvor: Zoran Tomasović (autorepublika.com)
