Danas se trolejbuski saobraćaj obično može naći samo u urbanim sredinama, jer neophodna ulaganja u fiksnu infrastrukturu često se ne mogu ekonomski opravdati očekivanim većim brojem putnika. Tako su gotovo sve brojne međugradske trolejbuske linije vremenom postepeno napuštene.
Značajan izuzetak nalazi se u centralnoj Aziji, u zapadnom dijelu zemlje Uzbekistan. Već 25 godina, trolejbuska linija dužine oko 33 km povezuje najveći grad u regionu, Urgenč, sa Čivom (Xiva) – starom oazom duž Puta svile, koja je sa svojim spektakularnim građevinama i utvrđenjima UNESCO-va svjetska baština i privlači brojne turiste iz cijelog svijeta.
Turizam je bio jedan od glavnih razloga za izgradnju linije na prvom mjestu: posjetitelji bi trebali moći lako doći do Čive, tako da je linija u početku služila željezničkoj stanici i aerodromu u Urgenču i sjevernim i zapadnim kapijama u Čivi kao ulaznim portalima za historijski stari grad. U Urgenču postoji i unutargradska linija na osi stanica-aerodrom nekoliko godina od otvaranja električne mreže 20. oktobra 1997. godine.
Međutim, s vremenom se djelokrug trolejbusa značajno promijenio. Danas turisti uglavnom preferiraju druga prevozna sredstva, ali je linija i dalje relevantna za lokalno stanovništvo. Terminus u Urgenču je sada centralno tržište regije, koje je veoma prometno tokom cijelog dana. Željeznička stanica i aerodrom ne opslužuju već 15 godina. Na drugom kraju, u Čivi, trolejbus vozi velikom petljom kroz nekoliko ulica, na čijem kraju se uvek staje 5-8 minuta na tamošnjoj pijaci. Na taj način trolejbus nastoji da privuče pažnju što većeg broja potencijalnih putnika i da ih “otrgne” od paralelnih minibuseva. Vozači minibusa privlače pažnju glasnim vikanjem – vrlo pitoreskni scenario.
To što je trolejbus u Urgenču opstao do danas i tako predstavlja drugu najdužu trolejbusku vezu na svijetu može se nazvati malim čudom. Iako su propisi centralne vlade 1990-ih snažno promovirali razvoj trolejbuskog sistema u zemlji zbog razmatranja energetske politike i broj operacija se povećao na ukupno 10 (+ 2 dodatne nove međugradske veze), ponovno promišljanje nacionalne saobraćajne politike dovelo je do napuštanja skoro svih sistema samo nekoliko godina kasnije. Nekoliko već započetih projekata čak je ponovo napušteno, iako su u nekim slučajevima već urađeni značajni građevinski radovi. Urgenč je od 2010. godine jedina preživjela trolejbuska veza u Uzbekistanu. A nakon što je prva generacija vozila trebala biti obnovljena prije skoro 10 godina, odlučeno je čak i lokalno da se ona potpuno zamijene modernim niskopodnim vozilima. Međutim, izgradnja potpuno nove urbane linije u Urgenču, koja je trebala biti izgrađena sjeveroistočno iza postojeće napojne linije depoa, nije završena. Kratak dio ovog proširenja se i danas može vidjeti. Nasuprot tome, svi ostali neiskorišteni dijelovi kontaktne mreže postupno su uklonjeni posljednjih godina.
Trenutno je operacija prilično jednostavna: svakog dana 7-8 trolejbusa opslužuje liniju svakih 20 minuta, od oko 6.30 do 18.30 sati. Trolejbusi staju na stalno obilježenim stajalištima, ali i s vremena na vrijeme staju i na neobilježenim mjestima kako bi olakšali putnicima, što je opet ustupak konkurentskim minibusevima.
Međugradska linija ide uglavnom ravno duž relativno dobro izgrađenog puta sa četiri trake, gdje vozila postižu brzine od 65-70 km/h. Do samog depoa dolazi se pristupnom stazom dugom oko tri kilometra. Ovdje je godinama parkirano pet Škoda trolejbusa iz 1997/99 godine, garažnih brojeva 002, 004, 006 tipa 14 Tr i 008 i 009 tipa 14 TrM. Oni su bili uskladišteni za puštanje u rad nove gradske linije, ali su sada u prilično oronulom stanju.
Spremno za upotrebu je devet trolejbusa garažnih brojeva 010 – 018, koje je Škoda Electric isporučila Uzbekistanu 2013. godine sa karoserijama iz Iveca. Nemaju pomoćni pogon, pa se mogu pomicati samo ispod nadzemnog voda. Vozila su se jako dobro dokazala, iako nabavka rezervnih dijelova zahtijeva određeni talent za improvizaciju od strane radionice.
Svi autobusi su opremljeni zavjesama protiv jakog sunca u pustinjskoj zemlji Uzbekistana i u relativno su dobrom stanju. Prednji dio je drugačiji, neki trolejbusi imaju digitalni displej, drugi imaju zalijepljen veliki znak koji pokazuje liniju. Cijena karte, koja se naplaćuje prilikom izlaska, je po nacionalnom standardu koja trenutno iznosi 1.400 soma (0,13 eura). Zbog pandemije korone i ovdje su bile restrikcije, a nedostatak snabdijevanja električnom energijom doveo je čak do tromjesečnog prekida cjelokupne usluge u zimu 2021/22., ali od marta 2022. godine na liniji ponovo rade trolejbusi.
Poželimo ekološki prihvatljivom, tihom radu trolejbusa dugu budućnost!
Tabelarni prikaz trolejbuskih linija u Uzbekistanu (aktivne godine):
– Taškent 1947 – 2010
– Samarkand 1957 – 2005
– Almalik 1967 – 2009
– Andijan 1970 – 2002
– Ferghana 1971 – 2003
– Namangan 1973 – 2008
– Buhara 1987 – 2005
– Nukus 1991 – 2007
– Jizzax 1997 – 2010
– Urgenč-Čiva od 1997
