Dobra volja i par kontakata bilo je dovoljno da se realizuje posjeta nekadašnjem privrednom gigantu zvanom Agrokomerc. Podstaknut jednim videom na koji sam slučajno nabasao, a svjestan da će jednom doći dan kad busevi više ne budu na placu gdje sam ih slikao i da isti sve više i više propadaju, riješih da se povežem sa ljudima koji su upućeni u stanje firme i nakon kraćeg premišljanja se 25.6. uputih na "turu" od nekih 370 km u oba pravca.
Agrokomerc je firma osnovana 1969. godine sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Imali su pogone i u (tadašnjoj SR) Hrvatskoj. Bavili su se prehrambenom industrijom, bili su jedan od glavnih snabjevača JNA i NATO-a i taj podatak govori dovoljno o ozbilnosti i reputaciji kakvu je ova firma imala. U zlatno doba firma je imala oko 13.000 zaposlenih. Početak 21. vijeka je vrijeme kad u svijetu sve ide na bolje, a na Balkanu je sve gore i gore, pa tako nije bio pošteđen ni Agrokomerc. Par reorganizacija i loša privatizacija doveli su do toga da je danas proizvodnja na izdisaju, ali prema riječima čovjeka s kojim sam pričao, sektor prevoza i turizma nije propao posredstvom loše privatizacije nego je to krenulo nešto ranije.
Osim proizvodnje, bavili su se prevozom tereta, prevozom putnika i turizmom. Samo servis je imao 300 zaposlenih i radilo se u tri smjene. Imali su oko 450 voznih jedinica (solo kamioni, šleperi, prikoličari i autobusi). Od linija su imali lokal po USK uključujući V. Kladuša - Bihać, te dvije međugradske, i to V. Kladuša - Tuzla i V. Kladuša Sarajevo, a njihovi turistički autobusi su se mogli vidjeti širom Jugoslavije i Evrope, na ekskurzijama i VIP vožnjama. Busevi su bili uglavnom domaće proizvodnje - TAM, Dubrava, Sanos i poneka Avtomontaža iz Ljubljane. Nažalost nepoznat je podatak koliko kojih buseva je bilo i da li je, sem navodno jednog Neoplana, bilo još nekih stranih marki.
Prizor na ulazu djeluje nekako tužno. Portirnica, upravna zgrada, hale za remont i održavanje vozila dugačke više desetina metara, veliki plac na kojem se vide ostaci iscrtanih parking mjesta govore mnogo toga i može se zamisliti duh tog vremena i kako su radnici cirkulisali unutar firme i vozila koja su kroz kapiju izlazila na svoje radne zadatke. A malo dalje iza ćoška 10 polurashodovanih autobusa i dva kamiona koji propadaju i žalosno je da ni jedan autobus bilo koje marke nije sačuvan u svrhu eksponata. Takođe, prema njegovim riječima, ni jedan bus nije prodat nekoj drugoj firmi nego su svi busevi pozavršavali na otpadu.
Prvi bus u nizu je TAM 260A116P
