Naslovnica Novosti Pustinjski prevoz 1923. godine: 100 km/h i beduini umjesto GPS-a

Pustinjski prevoz 1923. godine: 100 km/h i beduini umjesto GPS-a

401
0
PODIJELI

U međuratnom periodu automobil nije bio veoma popularan izum na Bliskom istoku. Lokalno stanovništvo nastavilo je koristiti životinje za prevoz ljudi i robe, što je, s obzirom na prostran pustinjski teren i visoke temperature, oduzimalo mnogo vremena, a i fizički je bilo veoma opterećavajuće. Niko nije pokušao voziti to područje sve dok novozelandska braća Gerald i Norman Nairns nisu stigla 1920-ih. U domovini su prodavali i servisirali motore, a njihov otac je bio jedan od prvih koji je posjedovao automobil u ovoj zemlji.

U početku su braća Narin namjeravala servisirati samo nekoliko automobila na Bliskom istoku, ali je ideja brzo propala zbog malog broja kupaca. Umjesto toga, braća su kupila nekoliko američkih Buicka i  pokrenuli malu taksi kompaniju koja je saobraćala između Bejruta i Haife u Palestini. Kako je ta linija bila veoma popularna, odlučeno je da se razvija i transportna usluga.

Godine 1923. britanski konzul u Damasku zatražio je od braće da istraže mogućnost prelaska cijele sirijske pustinje vozilom. U isto vrijeme, Narini su stekli još jednog vrijednog saveznika – moćnog beduinskog poglavicu u trgovini između Damaska ​​i Bagdada. Kao i svi trgovci tog vremena, šeik je svoju robu nosio na kamilama. Tako su 2. februara 1923. godine Nairnovi krenuli iz Damaska ​​na prvu od šest ekspedicija. Tri dana i 880 kilometara kasnije, konvoj Buicka, Oldsmobilea i Lancia stigao je u Bagdad.

U početku je flotu Narin Transport Company činio, pored Buicka i Dodge vozila, neuništivi putnički Cadillac Type V-63. Tek oko 1926. godine su se pojavili i prvi američki autobusi Safeway. Braća Narin koristila su dva takva kompleta iz 1934. godine. Bili su opremljeni dizelskim motorima Hercules snage od 150 KS, a imali su i proširene, klimatizovane spavaće kabine za tri osobe. Dodatni farovi za noćnu vožnju postavljeni su na krov, a bočni poklopci haube su često skidani tokom putovanja kako bi se poboljšalo hlađenje motora.

Ništa manje impresivne nisu bile ni poluprikolice, koje je izgradila The Budd Company iz Filadelfije, kapaciteta preko 30 ljudi. U to vrijeme to je bio najveći “autobus” na svijetu. Međutim, prava jedinstvenost ovih prikolica nije samo njihov ogroman kapacitet, već i visok nivo udobnosti. Svaki putnik je dobio i ormarić za lične stvari, posteljinu, jastuke i deke. Kamioni i prikolice su prekriveni debelim slojem aluminijuma kako bi se obezbjedila toplotna izolacija. Čitav komplet težio je 26 tona i bio je dugačak 21 metar.

Vozači su tokom dana bili izloženi nepodnošljivim vrućinama i prašini, a noću sa neprolaznom tamom i niskim temperaturama. U kišnim mjesecima januara i februara voda se skupljala u pustinjskim uvalama i stvarale su se podmukle lokve, duge čak i stotine metara. Pošto vozači nisu znali koliko je poplavno područje prostrano, a s obzirom da obilazni put nije postojao, oni su se u takvim situacijama odlučivali ići na sve ili ništa.

Ovi monstruozni autobusi vozili su se sve do zatvaranja kompanije 1959. Godine, a do tada je svaki prešao nevjerovatnih 2 miliona milja ili 3,7 miliona kilometara. Aktivnosti braće Narin nastavljene su i tokom rata, iako su to bile prilično “mršave godine”. Tim više što su 1943. godine ovi kompleti posuđeni britanskom Kraljevskom ratnom vazduhoplovstvu za prevoz vojnika.

Vremenom su se u voznom parku pojavila nova vozila, ali stanje je bilo sve gore. Razlog zatvaranja bila je sve veća popularnost avio-saobraćaja i politička previranja koja su zahvatila region. Iračka vlada je također uvela carine toliko stroge da je linija Damask-Bagdad zatvorena. Međutim, autobusi bazirani na kamionima s poluprikolicama nastavili su raditi u ovim regijama sve do 1970-ih. Sačuvane fotografije prikazuju, na primjer, kamion Scania 111 Torpedo sa putničkom prikolicom. Ideja braće Narin našla je primjenu i u Australiji. Vremenom su ovakva okupljanja potpuno nestala, a sa njima i posljednji trag jedinstvenog poglavlja u historiji sirijske pustinje.

izvor:kam-bus.info