Električni autobusi stižu u Uzbekistan!
Dvadeset autobusa na baterije ZK6128BEVG kineskog proizvođača Yutong saobraća u glavnom gradu Taškentu te centralnoazijske zemlje od marta prošle godine. Postepeno su ušli na redovne linije i trenutno se mogu vidjeti na linijama 51 i 81, a povremeno i na liniji 100.
Pune se isključivo noću u depou. Sa kapacitetom baterije od 374 kWh – od 12 litijum-jonskih baterija – jedan ciklus punjenja omogućava domet od više od 200 kilometara čak i na veoma vrućim ljetnim temperaturama i sa stalno uključenim klima uređajem. Autobusi dužine 12,2 metra nude 32 sjedišta i do 51 stajaće mjesto. Ono što se primjećuje na vozilima su i male zavjese na prozorima, koje prema EU standardima izgledaju čudno za gradske autobuse.
U protekle dvije godine u gradu su već testirani različiti modeli električnih autobusa. Električni autobusi su namijenjeni zamjeni široko rasprostranjenih autobusa na metan, ali i starih dizelskih autobusa.
Međutim, sva ova vozila nisu prva električna vozila u Taškentu, jer je do 2010. godine ovdje još uvek postojala široka mreža trolejbusa. Pod političkim pritiskom od toga se korak po korak odustajalo.
Također, grad je imao i tramvajsku mrežu, ali je i ona ugašena u maju 2016. godine. Od tada lokalni prevoz opslužuju samo autobusi na dizel i metan. Interesantno je da su trolejbusi bili proizvođača Škoda, dok su tramvaji bili od Tatre, nešto što nam je veoma dobro poznato. Saobraćaj u Taškentu mora da se suočava sa prenatrpanim automobilima na gradskim ulicama koje često broje šest do osam traka.
Još jedan električni autobus na baterije je nedavno počeo da saobraća u Uzbekistanu, tačnije u gradu Buhara. Tamo radi na liniji 68, a došao je nakon testiranja u Taškentu. Radi se o 12-metarskom modelu kineskog proizvođača Zhongtong, sa kapacitetom baterije od 230 kWh iz litijum-željezno-fosfatnih baterija. U Buhari je prije (do 2005. godine) postojao i trolejbuski prevoz, kao i u nizu drugih mjesta u zemlji. Nakon promjene centralno kontrolisane transportne politike u zemlji, samo jedan od njih, u Urgenču, i danas postoji, ali to je neka druga priča.
